Optička komunikacija metoda je prijenosa informacija u kojoj se optički kabeli koriste kao sustavi za vođenje, a elektromagnetsko zračenje u optičkom opsegu igra ulogu nosača signala. Od svih postojećih komunikacijskih sustava, optičke linije imaju najveću propusnost, koja se može mjeriti u terabitima u sekundi.
Optički uređaj
Optički kabel sastoji se od staklenih vlakana koja služe kao središnji vodič svjetlosti, okružen staklenim plaštem s nižim indeksom loma od središnjeg vodiča. Snop svjetlosti, nastao diodom ili poluvodičkim laserom, širi se duž središnjeg vodiča, ne napuštajući ga zbog staklene ovojnice.
22. travnja 1977. u Long Beachu u Kaliforniji General Telephone and Electronics prvi je put koristio optička vlakna za prijenos telefonskog prometa brzinom od 6 Mbps.
Povijest stvaranja
Sama tehnologija prijenosa podataka pomoću optike nije osobito komplicirana i dugo se razvijala. Davne 1840. godine znanstvenici Jacques Babinette i Daniel Colladon proveli su eksperiment s promjenom smjera svjetlosnog toka refrakcijom. 1870. John Tyndall objavio je rad o prirodi svjetlosti, u kojem se osvrnuo na eksperiment koji su proveli Babinette i Colladon. Prva praktična primjena nove tehnologije bila je 20-ih godina XX. Stoljeća. Tada su dva eksperimentatora John Bird i Clarence Hasnell pokazali znanstvenoj javnosti mogućnost prijenosa slika optičkim cijevima. Ovu priliku iskoristio je dr. Heinrich Lamm za ispitivanje pacijenata.
Prvi optički kabel izumio je i stvorio kao rezultat niza eksperimenata 1952. godine fizičar Narinder Singh Kapani. Stvorio je uže od staklenih niti, s jezgrom i oblogom, koje su imale različite indekse loma. Obloga u Kapani kabelu poslužila je kao ogledalo za prozirniju jezgru, što je riješilo problem brzog raspršivanja svjetlosne zrake. Zbog toga je svjetlosna zraka počela dosezati kraj optičkog vlakna, što je omogućilo upotrebu ove metode prijenosa podataka na velike udaljenosti.
1960. godine izumom i razvojem dovoljno kompaktnih poluvodičkih GaAs lasera riješen je problem s izvorom svjetlosti. 1970. godine stručnjaci iz tvrtke Corning Incorporated stvorili su visokokvalitetni optički kabel koji u svom radu ne koristi repetitore. Pojava ovih izuma dala je snažan poticaj razvoju nove perspektivne vrste žičane komunikacije.
Smanjuju se troškovi korištenja svjetlovodne tehnologije što ovu uslugu čini konkurentnom tradicionalnim uslugama.
Danas je optički kabel najbrži način prijenosa podataka, koristi se za uspostavljanje brzih internetskih linija u medicini i mnogim drugim područjima. Optička vlakna položena su na kontinentima i duž dna oceana desecima milijuna kilometara, ali čak ni to ne utječe na visoku brzinu prijenosa podataka. Stoga se, unatoč prilično visokim troškovima opreme i alata, optičke tehnologije nastavljaju aktivno razvijati i najpopularniji su način brzog prijenosa informacija.
